Ponekad mi se čini da je domaća odjevna industrija poput bombe sa sporogorećim štapinom. Znamo da će eksplodirati, ali se tješimo da je taj scenarij još daleko…
No, stvarnost nas svaki dan upozorava da je ta priča već odavna u tijeku, a da mi, akteri u domaćem modnom biznisu, još nismo osmislili zamjenske scenarije ili kreirali nove.
Osim časnih iznimaka, onih tvrtki i pojedinaca koji uvijek tjeraju naprijed.
A njih je “konačno mnogo”, kako bi to za mog studiranja lijepo opisao naš profesor iz matematike, slavni prof. Bradić, definirajući limese koji teže beskonačnom.
Danas mi se čini da nas odjevna industrija i modni biznis tjeraju na usvajanje beskonačnog slijeda novih znanja i njihovih implementacija.
Ipak, te i takve iznimke su jedina šansa opstanka jedne od najstarijih industrija na našim prostorima. One mogu biti toliko potrebni „okidači“ pozitivnih promjena u pravcu digitalnih 4.0 tehnologija.
No, te iznimke su nepovezane i opterećene svaka svojim dnevnim problemima, pa se ne stižu iscrpljivati resetiranjem industrije u cjelini.
Uz to, za našu državu i gospodarski sustav općenito, odjevna industrija kao i cijeli modni biznis su nezanimljivi, problematični i izvan strateških gospodarskih interesa.
To znači da smo prisiljeni snalaziti se sami, pa dokle dosegnemo…
VRIJEME JE ZA PROMJENE
Kako bismo izbjegli da tekstilna i modna industrija posve nestanu s naših prostora, nužno je, prije svega, razumijevanje aktualnih globalnih i tržišnih promjena.
Zatim su potrebne i nove digitalne tehnologije koje vode u Industriju 4.0 (“digitalna revolucija”), a s njima su neophodni i posve novi organizacijski procesi u tvrtkama.
Jer, kakvog bi imalo smisla uvoditi novu tehnologiju, ako ćemo stvari raditi na stari način? To se posve opire konceptu tehnološkog razvoja, koji, po svojoj vokaciji, treba skratiti, ubrzati i pojednostaviti procese, a to znači i smanjiti njihove troškove.
Za sve te promjene potrebna su nam i posve nova znanja, koja ih mogu povezati u smislenu cjelinu, a zatim ih pretvoriti u profitabilni biznis. Ali, problem je što takvih znanja na našem tržištu kronično nedostaje.
Osnovni preduvjet promjenama koje osiguravaju budućnost domaće modne industrije jesu osviješteni pojedinci, obrazovni sustav i tvrtke, voljni sagledavati stvari iz “ptičje perspektive” i razumjeti svoje mjesto na (i svoj put ka) globalnom modnom tržištu.
A to znači da treba stalno učiti, pratiti globalna zbivanja u modnom biznisu i odjevnoj industriji općenito, organizirati susrete i skupove stručnjaka, posjećivati sajmove.
Treba stalno analizirati prilike i kretanja, vizualizirati mogućnosti, predlagati rješenja i u sektor privlačiti nove generacije kadrova, one koje su rođene u virtualno doba i kojima je digitalni svijet već ionako kao igra.
I moramo početi razgovarati, razgovarati, razgovarati! o cijeloj perspektivi domaće tekstilne i modne industrije, a ne samo o njenim problemima!
I… naravno, moramo napokon početi razgovarati, razgovarati, razgovarati !!!
O cijeloj perspektivi domaće odjevne industrije i modnog biznisa, a ne samo o njihovim problemima!
Tako bismo sagledavali stvari dalje i šire od svog dvorišta, čime bi nam se počeo otvarati taj ogroman i gotovo nevjerojatan potencijal modne industrije i modnog biznisa 21. stoljeća.
Posve je jasno da iskorakom u digitalni i virtualni svijet modna industrija kao cjelina ima priliku opet zauzeti nekadašnje slavne pozicije, ali će se taj proces odvijati na jedan potpuno drugačiji način od dosadašnjeg.
Mene je, doduše, pogled uvijek vukao “iza horizonta”, što nije uvijek slavno završavalo. S te strane mogu shvatiti strah od promjena, od rizika i nesigurnosti koje one donose. Ali, da su strahovi pogonili svijet, danas ne bi bilo niti brodova, niti aviona, a niti virtualnog modnog svijeta.
U ovom blogu pričamo o tome zašto nema modernog modnog biznisa bez razumijevanja i korištenja 2D, 3D CAD sustava i svih pripadajućih inovativnih digitalnih tehnologija, o mojem iskustvu pomicanja granica u tom smjeru i o presjeku domaće modne industrije u tom smislu.
CAD sustavi u modnom biznisu i industriji – nekad i sad
Prije nekih 25 godina sam se – po prvi put poslije studija – susrela s CAD sustavima u odjevnoj industriji. Štoviše, u velikoj domaćoj kompaniji bila sam, kao tadašnji v.d. direktora Odjela razvoja proizvoda, zadužena za projekt uvođenja CAD sustava u procese dizajna odjeće, razvoja proizvoda te pripreme proizvodnje.
U to vrijeme u cijeloj je kompaniji bilo tek nekoliko računala s Windows operativnim sustavima, a Internet je još bio prilično neshvatljiva novina.
Ipak, prilikom pozivnih predstavljanja nekih od tadašnjih ponuđača CAD sustava, brzo mi je postalo jasno da postojeća odjevna industrija doživljava ogromnu metamorfozu – iz masivne i teške industrije ka fleksibilnom odjevnom i/ili modnom biznisu. I da će ta promjena biti jednosmjerna, brza i žestoka.
Moja vizija jednog takvog projekta “pretvaranja gusjenice u leptira”, s projekcijom pratećih novih procesa baziranih na 2D CAD sustavima i tada novim, digitalnim komunikacijskim kanalima. Ni sama ne vjerujem da sam u to vrijeme imala hrabrosti (!!!) predočiti taj projekt Upravi…
No moja vizija je bila toliko nevjerojatna za drugu polovicu 90-ih, da je odmah naišla na žestoki otpor cijelog “kolektiva”.
Uprava kompanije, na žalost, još nije bila spremna na takve iskorake i na moguća jaka unutarnja trvenja, pa se je povukla iz prethodno zacrtanih ciljeva.
A daleko najvažniji cilj bio je onaj koji je težio da se kompanija, tada primarno proizvodnog tipa, postupno restrukturira u snažan odjevni brend, odnosno globalnu modnu kuću za 21. stoljeće, na čijem pragu smo se tada nalazili.
Tako definirani ciljevi su privlačili manjinu nas, tada mladih, obrazovanih, energičnih ljudi koji su shvaćali da su promjene u modnoj i odjevnoj industriji neminovne i dobrodošle.
Velika većina od ostalih nekoliko tisuća ljudi u kompaniji takve je vizije doživljavala kao prijetnju. Kakva ogromna šteta!
Jer, kao što i sami vidimo, vrijeme je nepovratno izgubljeno, a kompanija, koja je od tada postupno gubila svoj identitet, danas je na rubu opstanka.
Ja sam ubrzo nakon tog svog “fijaska” otišla iz kompanije.
Nekoliko godina kasnije, našla sam načina pokrenuti svoj biznis, zaokružiti investiciju te sam skupim, ali jedinim mogućim poduzetničkim kreditom s 9% kamate i na 9 godina otplate, te 2002. godine kupila svoje prve CAD sustave za dizajn odjeće (Kopermann Tex-Design) te za konstrukciju odjeće, gradiranje i izradu krojnih slika (Optitex CAD – PDS i MARK), zajedno s vanjskim perifernim jedinicama (digitalizator i ploter).
Od tog trenutka pa sve do danas, u mojoj tvrtki nikad više nismo izradili papirnati kroj. Niti jedan jedini! Kako za svoje potrebe, tako niti za potrebe niza naših klijenata (u i izvan HR) kojima danas pružamo svoje CAD usluge.
Punih 20 godina, uz sve uspone i padove, teškoće i propasti koje nas, na žalost, nisu zaobišle, mi upravljamo digitalnim dizajnom odjeće, razvijamo digitalne krojeve, uklapamo digitalne krojne slike i šaljemo ih virtualnim kanalima svojim klijentima koji se nalaze na raznim stranama svijeta.
Ono što je prije 25 godina bila samo moja vizija, danas je minimum standarda u globalnoj odjevnoj industriji.
Treba razumjeti i to, da su se prve tektonske promjene u modnom biznisu dogodile tada, prije cca 25 godina. Tko je to preživio-preživio je.
Nove tektonske promjene se opet događaju, sada u vidu 3D tehnologije, Metaverse-a i virtualnog fitting rooma, da nabrojim samo neke od današnjih digitalnih čuda koja mijenjaju svijet, psihologiju odijevanja, procese dizajniranja i razvoja kolekcija odjeće i odjevnu industriju u cjelini. Tko to shvati i prihvati, imat će svijetlu budućnost u modnom biznisu.
Cijeli modni biznis je danas potpuno modularan, slaže se poput Lego kockica i velikim dijelom organizira u outsourcingu.
CAD sustavi za dizajn i konstrukciju odjeće u kojima je sadržan gotovo cijeli know-how struke, te razvoj naprednih komunikacijskih kanala, doveli su do toga da svijet danas izgleda kao globalno selo, a pojam tvornice pod jednim krovom polako odlazi u povijest.
No, mnogi dionici domaće industrije još uvijek očekuju da na globalnom tržištu mogu biti konkurentni s procesima iz prošlog stoljeća, te da su im čak i 2D CAD sustavi nepotrebni ili neisplativi. (uključujući i CAD usluge https://cadfashionstudio.com/services/ koje pružamo u našoj tvrtki).
Ne vide njihovu vrijednost i opiru se mogućnostima koje im se nude. Uglavnom radi toga što se uvođenjem CAD tehnologija moraju mijenjati GOTOVO SVI uhodani procesi, a to znači i kompletan “mindset” zaposlenika, počevši od vlasnika/direktora samih.
I, dijelom, radi toga što to znači da će se morati ponovno učiti, i to puno. A morat ćemo i iskoračiti iz svoje zone komfora, koliko god ona sada bila prostrana ili skučena.
S druge strane, dosta je domaćih odjevnih tvrtki investiralo u CAD sustave (vlastitim sredstvima ili preko EU projekata), često bez spoznaje stvarne vrijednosti koju njihova tvrtka sa takvom tehnologijom posjeduje.
Neke od njih koriste jedva 15-20 % mogućnosti svog CAD sustava, kao da su kupili malo bolje škare ili nešto brži šivaći stroj. Sve to se vidi dok izrađuju krojeve i/ili odrađuju krojenje na stari način, sporo, neprecizno, radno intenzivno, ručno.
…dosta je domaćih odjevnih tvrtki je investiralo u CAD sustave…
često bez spoznaje stvarne vrijednosti koju posjeduju s takvom tehnologijom…
…kod mnogih se koristi jedva 15-20 % njegovih mogućnosti…
Samim time, ponestaje vremena za izučavanje alata sadržanih u današnjim 2D CAD sustavima, dok se krojevi i dalje crtaju na papiru i potom na tkaninu. A to je jako puno, jako hitnog, posla.
Nažalost, koncept “važno” još uvijek gubi igru od koncepta “hitno”. Kakva je to šteta!
A još veća šteta je, prema mojem mišljenju, zapošljavati dizajnere i inženjere koji, nakon 5 godina studiranja završe u krojačnici, gdje obavljaju poslove ručnog krojenja.
Čini vam se da je tu nešto konceptualno pogrešno? U pravu ste!
A što je s nama?
Mi se sada nalazimo u fazi razmatranja nabavke 3D CAD sustava, rada u Metaverse-u a možda (jednog lijepog dana-tko zna?) i dizajniranja NFT-a.
Razmišljamo u relacijama održivog razvoja i digitalnim performansama tkanina i ostalih odjevnih materijala. O avatarima i vizualizaciji dizajnirane odjeće prije njenog fizičkog nastajanja. Razmišljamo o zaokruženom virtualnom modnom svijetu koji je novim generacijama zapravo novi shopping centar, a nalazi se u njihovom stanu.
Razmišljamo kako tim iskorakom skratiti proces razvoja odjevnih proizvoda, pojeftiniti ga, smanjiti sadašnji ekološki otisak zbog izrade bezbrojnih uzoraka. Razmišljamo kako prodati proizvod kupcu prije nego smo ga uopće fizički stvorili i usput omogućiti kupcima suradnju na dizajnu i razvoju proizvoda. I njegovoj personalizaciji.
Primjer dobre prakse gdje je vidljiv iskorak na 3D sustave i što on nosi: https://virtuality.fashion/
Naše vizije opet sežu daleko iza (domaćeg) horizonta, svjesni da se modni i odjevni biznis te prateća industrija sada opet radikalno mijenjaju. Ta preslagivanja na modnom tržištu danas su “brza I žestoka” kao nikada do sad.
Upravo se hvataju tržišne pozicije u novom Metaverse poretku, proučavaju nove metode i procesi dizajna, razvoja I prezentiranja kolekcija odjeće putem 3D virtualizacije.
AI alati I aplikacije za virtualno isprobavanje odjeće na osobnom avataru u vlastitom dnevnom boravku već se nude putem najjačih digitalnih prodajnih platformi današnjice.
Takvi alati eksponencijalno dižu prihode i razvojne mogućnosti a drastično režu troškove brendova, barem onih koji shvaćaju aktualne promjene i njihovu moć.
Kako reče jedna naša klijentica: “Virtualni modni biznis je došao da ostane, a na nama je da svladamo nove izazove i uzmemo najbolje od svega”.
Za kraj, vraćam se na početak ovog posta i na usporedbu sa sporogorećim štapinom.
Činjenica je da zatvaranje očiju i uma pred sveobuhvatnim promjenama u modnoj industriji neće ugasiti gorenje štapina niti deaktivirati bombu promjena pred nama.
Ali novi, osviješten, obrazovan, tržišno posložen, fleksibilan, tehnološki napredan sustav modnog biznisa sigurno hoće!
I ne samo da će takav sustav deaktivirati opasnost od gubljenja to malo industrije što je ostalo. On će otvoriti posve novi smjer njenog razvoja.
Vrijeme je za nove generacije, koje to razumiju. Kako ćemo ih privući u gotovo mrtav sektor modne i odjevne industrije? E, baš o tome trebamo početi razgovarati – i to jučer.
MR, Prosinac 2022.
