Saga o tekstilnim vlaknima: Dio 5 Recikliranje vlakana i izazovi održivosti

IZAZOV TEME

Posve neočekivano, pisanje ovog bloga se je pretvorilo u izazov svih izazova. Iako sam temu recikliranja vlakana odavna htjela obraditi, istraživanjem i dubljim uranjanjem u nju suočila sam se s nevjerojatnom širinom podataka i hipoteza, analiza i pregleda situacije, opseg kojeg je gotovo nemoguće pokriti jednim blogom.

Zbog toga sam odlučila obraditi samo najvažnije pojmove iz područja održivosti tekstila, a koji će pridonijeti općem boljem razumijevanju izazova s kojima se susrećemo mi kao potrošači, društvo u cjelini ali i planeta Zemlja. Za dublje razumijevanje i za one koji žele znati više, upućujem na poveznice s detaljnijim izvorima informacija.

Uvod

Prije desetak godina, dok sam radila kao vanjski suradnik na novim obrazovnim programima struke, pokušavali smo u njih ugrađivati koncepte održivosti i pojmove poput: ekološki otisak, ekološko-, biorazgradivo-, održivo-, organsko-… No, ti su pokušaji u većini slučaja bili odbacivani kao nepotrebni. Smatralo se da će ta područja opteretiti kurikulume u srednjim tekstilnim školama i fakultetima, te da za njih još nije došlo vrijeme.

Nekoliko godina kasnije, oko 2020., ti su koncepti dominantno zavladali strukovnim obrazovanjem, jer su kao takvi već bili podržani od institucija koje odobravaju i financiraju razvoj novih kurikuluma, a koji svoje uporište imaju u poznatim sporazumima o klimi, kao što su, Kyoto 1997., Paris 2016. i sl. (za više vidi  United Nations Framework Convention on Climate Change – Wikipedia).

S današnjeg stanovišta, zapravo je već i tada bilo prekasno. Zašto?

Zato što svi ovdje navedeni pojmovi, a i mnogi drugi koji su se iz njih razvili, danas dominiraju javnim prostorom. Pritom se stvara kakofonija u njihovom razumijevanju, budući da su brojne generacije izašle iz obrazovnog sustava, a bez konkretnih znanja o konceptima održivosti koja bi im olakšala snalaženje – bilo kao profesionalcima iz struke, bilo kao potrošačima.  

GREENWASHING – što je to?

A onda je stvar u svoje ruke uzeo svemoćni bog Marketing, nanjušivši priliku za zaradu, pa je odjednom sve s predznakom održivo-, ekološko-, bio-, zeleno-, sustainable-, recycled-… postalo poželjno i prihvatljivo. Uključujući odjeću.

Problem je u tome što se najveća većina tih pojmova koristi samo u marketinške svrhe i nema gotovo nikakvo uporište u održivosti, osim u „ispiranju mozgova“ potrošača. Taj trend je prepoznat, pa je u realnom svijetu odjevne (i modne) industrije dobio posprdni naziv: „greenwashing“ (u slobodnom prijevodu: „zeleno“ mazanje očiju…), iliti – čisto iskorištavanje neznanja.

Današnji blog će pokušati raskrinkati neke od najčešćih mitova vezanih uz održivost u odijevanju, te razjasniti neke pojmove, kako bi, kao potrošači, bili svjesniji što kupujemo, a kao stanovnici svijeta – osvijestili što ostavljamo iza sebe.

Također će u zadnjem dijelu ovog bloga biti opisani ključni procesi u dobivanju održivijih vlakana, tkanina i odjeće kao i inovacije u približavanju sveobuhvatnom konceptu održivosti.

što je Koncept održivosti?

Koncept održivosti je filozofija kojom se teži odgovornoj potrošnji trenutnih resursa planete Zemlje, i on u sebi sadrži prvenstveno odnos čovjeka prema prirodi.

Čovjek je tisućljećima iskorištavao prirodu, smatrajući da je ona tu zbog njega i njegovih potreba. To se naziva antropocentrični sustav – čovjek je u središtu svega. Od prve industrijske revolucije nadalje, iskorištavanje resursa je intenzivirano do nevjerojatnih razmjera, sve dok se u 20.st. nije počelo shvaćati da prirodni resursi nisu bezgranični, a mnogi od njih nisu ni obnovljivi.

Stoga se od sredine 20.stoljeća počinje intenzivnije razmišljati o posljedicama drastičnog iskorištavanja prirodnih resursa, i o potrebi očuvanja prirode sa svim njezinim staništima. To se naziva biocentrični sustav – priroda je u središtu svega. I to ne samo zato što mnogih resursa prirode više nema, nego i zato što su stoljetnim djelovanjem čovjeka zatrovani zemlja, voda i zrak, ugrožene mnoge biljne i životinjske vrste, onemogućen samo-oporavak prirodnih staništa i potaknute oštre klimatske promjene. Kao posljedica svega, opstanak života na Zemlji postaje upitan, ili je drastično smanjena njegova kvaliteta.

Možda se to (oporavak) neće dogoditi sutra ili za dvije godine, ali točku povratka na staro smo evidentno prošli. Promjene u klimi i njihove drastične posljedice svjedoče koliko je krhka ravnoteža između čovjeka i prirode, i kako bi mogao izgledati život na Zemlji ako se ta ravnoteža trajno poremeti.

Koncept održivosti zato predstavlja pokušaj da se maksimalno očuvaju (ili obnove) prirodni resursi planete Zemlje, uz zadržavanje kontinuiteta života i zadovoljenja čovjekovih (ekonomskih) potreba. Sve to na način da se pronalaze rješenja koja čovjeka i prirodu stavljaju u ravnopravan položaj, tj. u odnos međusobnog uvažavanja.

(Izvor: KONCEPT ODRŽIVOSTI IZMEĐU ZAHTJEVA I STVARNOSTI — S POSEBNIM OSVRTOM NA KULTURNE, TEHNOLOŠKOPOLITIČKE I DRUŠTVENE PROBLEME)

Je li koncept održivosti – održiv?

Kad govorimo o globalnom problemu opstanka života kakvog znamo, već sada postoji veliki – a bit će još i veći – jaz između čovjekovih potreba za ekonomskim rastom i prirodne ravnoteže. Svatko u tom procesu ima svoje istine, oko kojih se lome koplja.

Živimo u uglavnom kapitalističkom društvu, čiji se opstanak temelji isključivo na neprekidnom gospodarskom rastu. A taj stalni rast je, po svojoj vokaciji, oprečan potrebi smanjenog iskorištavanja resursa, koju zagovara koncept održivosti.

Bilo kojim od ta dva suprotstavljena puta da krenuli, nailazit ćemo na prepreke i na negiranje problema, a kuda to vodi ovu civilizaciju, vidljivo je u sve žešćim udarima prirode na čovjeka, u novim ratovima u pozadini kojih su (gotovo uvijek) ekonomski razlozi, u društvenim nemirima koji su direktna posljedica nemogućnosti dogovora između dva najveća čimbenika…

U tom smislu, prihvaćanje koncepta održivosti je naša jedina šansa, a hoće li se on održati – to ovisi o stupnju razvijene svijesti stanovnika Zemlje i sposobnosti stavljanja globalnih interesa ispred osobnih.

Ako se mene pita, a s uvidom u aktualna geopolitička preslagivanja, priznajem da nisam optimistična.

Kružna ekonomija je?

Kružna ekonomija (eng. Circular economy) je strategija prelaska s postojećeg, linearnog gospodarstva na kružno gospodarstvo. To je novi ekonomski model koji osigurava održivo gospodarenje resursima, produženje životnog vijeka proizvoda s ciljem smanjenja otpada te povećanu uporabu obnovljivih izvora energije. Kružna ekonomija predstavlja novu paradigmu i ekonomiju kakvu želimo imati u budućnosti, kojom se nusproizvodi iz industrije upotrebljavaju kao novi resursi za nove proizvode.

što je ekološki otisak?

Ekološki otisak (eng. Ecological footprint) definira se kao upotreba Zemljinog kapitala ili resursa te daje mjeru ponude i potražnje prirode. Izražava se u globalnim hektarima (gha) koji su potrebni za zadovoljavanje čovjekove potražnje prema prirodi. U ekološki otisak ulaze svi resursi koje trošimo tijekom životnog vijeka proizvoda, uključujući održavanje, nošenje i zbrinjavanje.

Ugljični otisak, za razliku od ekološkog, (eng. Carbon footprint) opisuje samo emisije stakleničkih plinova (uključujući ugljični dioksid, CO₂) koje na bilo koji način proizvodi pojedinac ili skupina ljudi. Staklenički plinovi ispuštaju se kako prilikom proizvodnje (industrija), tako i kod potrošnje roba i usluga (potrošači). Ekološki otisak CO₂ iznimno je velik i predstavlja jednu od većih opasnosti za Zemlju. Ugljični otisak čini 60 % globalnog ekološkog otiska, dakle on je samo njegov dio, iako pojedinačno – najveći.

Biokapacitet je Zemljina „ponuda“ raspoloživih resursa, kao i obnovljivost ekoloških dobara nakon čovjekovog iskorištavanja prirode. Kako bismo očuvali Zemlju i živjeli održivo, važno je da ekološki otisak ne prelazi biokapacitet Zemlje. (više na linku: Ekološki otisak: Kako izračunati vlastiti utjecaj na Zemlju i kako ga smanjiti | Kreni zdravo!)

Ekološki otisak modne industrije

U kontekstu odjeće, danas se zna da su hiperprodukcija tekstila i odjeće, te globalno narasli fenomen brze mode (eng. Fast fashion) podigli ekološki otisak modne industrije na nevjerojatnu razinu. Kao potrošači, stalno tražimo modne novitete po niskim cijenama, a malo nas je svjesno dubokih ekoloških i društvenih posljedica koje to povlači za sobom.

S više od pet desetljeća života iza sebe, moram priznati da me plasiranje “ideje” održivosti danas jednako veseli koliko i ljuti…
Veseli me činjenica da se shvaća kako bezglavo trošenje Zemljinih resursa treba zaustaviti.

Ono što me ljuti, jesu nastojanja da se današnja briga o resursima prikaže kao inovacija, dok smo mi, pripadnici generacija koje su na tim principima odrastale, odgojeni s uvjerenjem da je to pitanje zdravog razuma…

MR

Tako se svake godine u svijetu proizvede nevjerojatnih 100 milijardi odjevnih predmeta, što znači gotovo 14 komada odjeće po svakoj osobi na planeti! Ova industrija, čiji je poslovni model zasnovan na brzoj i jeftinoj proizvodnji, zauzima treće mjesto po veličini proizvodnje, odmah iza automobilske i tehnološke industrije. U Europskoj uniji se godišnje baci 5,8 milijuna tona ukupnog tekstilnog otpada. U Hrvatskoj je to 50 tisuća tona tekstilnog otpada i obuće, što znači otprilike 12 kilograma otpada po stanovniku godišnje!

Takav ekološki i ugljični otisak je zastrašujući, i tjera nas ne samo na razmišljanje o sljedećoj kupnji odjeće ili obuće, već i na racionalno održavanje onih stvari koje već posjedujemo.

(izvor: Činjenice o brzoj modi zbog kojih ćete razmisliti dvaput prije svake kupnje i odlučiti se na održiviju varijantu | Diva)

Što je recikliranje (u kontekstu odjeće)

Po definiciji, recikliranje ili oporaba je postupak izdvajanja materijala iz otpada i njegova ponovna uporaba. Uključuje prikupljanje, izdvajanje i preradu odbačene odjeće, izdvajanje i sortiranje upotrebljivih dijelova te izradu novih odjevnih proizvoda iz tih iskorištenih stvari ili materijala.

Hajdemo to malo pojasniti na primjeru poliestera: Recimo da kupujem novu “hoodicu” kod nekog od danas dominantnih brendova, tipa Zara ili HM, i da na njoj piše sastav: 40 % reciklirani poliester, 60% poliestersko vlakno.

Na proizvodu se nalazi privjesna etiketa, koja se sastoji od više kartica s različitim informacijama. Jedna od tih kartica je npr. zelene boje, što odmah sugerira nešto „zeleno“, a uz to na njoj piše „green“ ili ima oznaku „ECO“, ili „BIO“, ili izraz „RECYCLED“ ili ima znak RECYCLING na sebi… ili nešto tome slično.  

Marketing nas je već naučio da ti pojmovi znače da proizvod ima veze s ekologijom, pa sam taj proizvod odabrala, između ostaloga, i zato što mi (barem djelomično) umiruje savjest, i subliminalno poručuje: kupnjom ovog proizvoda radiš dobru stvar za okoliš.

No, je li to točno? Što zapravo znači taj pojam reciklirano/recycling na odjeći i što ja to u stvari kupujem?

Evo što: Kupujem odjevni predmet koji se – jednim manjim dijelom – sastoji od otpadnog, ponovno prerađenog materijala (pohvalno), a većim dijelom iz novih sirovina (neizbježno). Pri tome se kao nove sirovine i dalje koriste one iz fosilnih izvora (kao što smo opisali u prošlom blogu), a to je dugoročno najveći izvor problema za opstanak čovječanstva.

što to piše na etiketi?

Prvi korak je razumjeti što stvarno piše na privjesnoj etiketi, jer odjeća od recikliranog poliestera nije isto što i odjeća od recikliranih poliesterskih vlakana. Evo dva primjera:

Iz prvog primjera je vidljivo da se odjeća koju odbacujemo može nizom postupaka pretvoriti u novu odjeću. U tom slučaju, mogli bismo biti mrvicu zadovoljniji kupnjom takvog odjevnog predmeta, jer je iz stare odjeće (barem djelomično) nastala nova odjeća. No, u praksi, na globalnom tržištu, takvih je primjera izuzetno malo, jedva 1%, jer su tehnološka ograničenja ogromna, a troškovi takvog recikliranja lete u nebo. Zato je sa svakim novim kupljenim i ubrzo bačenim komadom odjeće količina otpada sve veća, a planeta sve zagađenija.

Iz drugog primjera je vidljivo da se odbačene plastične boce (i slična poliesterska ambalaža) mogu upotrijebiti kao sirovina za novi materijal poliester, PET i/ili poliestersko vlakno, što je već puno uhodaniji sistem. Danas postoje tvrtke (uglavnom na južnoj zemljinoj polutki i na otocima Tihog oceana) s razvijenim naprednim sustavima prikupljanja plastične ambalaže koja u ogromnim količinama pluta oceanima. (što puno govori o nama kao vrsti, koliko god strašno zvučalo)

Ta se ambalaža prvo sortira i usitnjava, a zatim distribuira proizvođačima plastičnih masa i/ili vlakana. U njihovim se postrojenjima prikupljena plastika rastali, te se, uz novo dodavanje kemijskih spojeva, ponovno upotrebljava (oporablja) kao sirovina za nova poliesterska vlakna. Ili nove boce za vodu. U praksi, ovaj sustav je počeo davati značajnije rezultate, te danas reciklirani poliester čini čak 7 – 8 %  godišnje proizvedene količine svih poliesterskih vlakana.

ŠTO SAM JA TO KUPILA?

Koji bismo zaključak o mojoj kupnji ovdje mogli izvesti? Nekoliko njih:

• Prema svemu navedenom, kupila sam hoodicu čijih je recikliranih 40% došlo iz bačenih plastičnih boca, a ne iz stare odjeće
• Kupnjom odjeće koja nosi etiketu RECYCLED dijelom se koristi stara sirovina, a dijelom nova. No, oporaba otpada kao nove sirovine nije jednostavna niti jeftina, jer uključuje mnogo dodatnih kemijskih procesa u pročišćavanju i proizvodnji, a ujedno se oslabljuju mehanička svojstva recikliranih materijala. (manje čvrstoće, izdržljivosti i trajnosti, otpuštanje mikroplastike i sl.)
• U konačnici, efekti kupnje moje RECYCLED hoodice po prirodu i svijet kakav poznajemo su skromni ili gotovo nikakvi, i tom kupnjom nisam doprinijela niti sebi, niti zaštiti zemaljskih resursa… nažalost
• Zasad, jedina i najveća korist je u tome, što milijuni plastičnih boca više ne plutaju oceanima, nego su ponovno upotrijebljeni

Za to se vrijeme nove hoodice, RECYCLED ili ne, i dalje kupuju, da bi se ubrzo bacile na odlagališta. To znači da nismo riješili problem.

Problem se počinje rješavati u trenutku kada to spoznamo i kad se suzdržimo od nove kupnje, jer smo shvatili da nam ne treba još jedna „hoodica“. Tom odlukom doprinosimo najvećem činu recikliranja kojeg je svijet ikada vidio!

BIO- i ECO- tekstilni materijali

Često se na odjeći vide etikete koje potrošače upućuju na to da je proizvod izrađen od „BIO“ materijala i/ili da je zato taj proizvod „ECO friendly“. Ti su nam pojmovi – opet kao marketinški trik /„greenwashing“ – ugrađeni u svijest kao nešto dobro za prirodu. No, je li doista tako ili je BIO/ECO odjeća (zasad još) samo mit?

To je pitanje izuzetno kompleksno i teško je izvući jednostavne odgovore, ali da bi potrošač donosio dobre odluke o kupnji, najvažnije je razumjeti što znači pojam „ECO-friendly“ (u slobodnom prijevodu „prihvatljivo za okoliš“).

Naime, često se u javnosti brkaju pojmovi kao što su biološki materijali (eng. Bio-based materials), tj.oni čija je osnova biološka i biorazgradljivi materijali (eng. Bio-degradable materials), tj. oni koji se u prirodi raspadaju u organsku masu.

Prema ISO standardu, definicija materijala baziranih na biološkoj osnovi kaže da su to „materijali koji se u potpunosti ili djelomično dobivaju iz nedavno uhvaćenog ugljika ili biomase (obnovljivi organski materijal koji dolazi iz biljaka i životinja)“.

Materijali koji smiju nositi oznaku „BIO“ nikada se ne dobivaju iz resursa koji se temelje na fosilnim izvorima (tj.iz nafte ili plina)!

Tekstilna vlakna čija osnova je biološka mogu se dobivati:

• Uobičajenim, prirodnim uzgojem biljaka kao što su pamuk, konoplja ili lan, te njihovom mehaničkom obradom  ili
• Mogu biti proizvedena iz izvora biomase (razgrađenog organskog materijala) koja se poslije kemijskim procesima pretvara u vlakna (viskoza, modal, tencel i sl.)

Zbog činjenice da je problem klimatskih promjena u velikoj mjeri izazvan upotrebom plastičnih masa i odjeće od sintetičkih vlakana, u posljednjem je desetljeću došlo do snažnog ubrzanja u istraživanju i razvoju novih sintetičkih tekstilnih materijala, a koji bi mogli nositi prefiks „BIO“.

Velika grupa takvih materijala iz različitih izvora zajednički se naziva biosintetika (eng. Biosyntethics), pa hajdemo malo tu temu elaborirati.

Biosintetički materijali (eng. Biosynthetics)

Biosintetička vlakna su sintetička vlakna koja su u potpunosti ili djelomično proizvedena iz bioloških izvora, i na taj način predstavljaju jedinu alternativu vlaknima iz fosilnih izvora.

Zbog svog potencijala da omoguće prijelaz s neobnovljivih resursa na obnovljive i tako pomognu u ublažavanju klimatskih promjena, izazivaju sve veće zanimanje u tekstilnoj industriji.

Pojam „biološki materijali“ odnosi se na one koji potječu, u potpunosti ili djelomično, iz biološkog ili obnovljivog izvora, kao što su poljoprivredni otpad, prehrambene kulture ili biljke.

Biosintetički materijali se mogu definirati kao kategorija unutar bioloških materijala. Oni nisu samo proizvedeni iz biološkog, obnovljivog izvora, već se koriste kao zamjene za tradicionalne sintetičke materijale zahvaljujući svojim performansama i tehničkim svojstvima.

Zašto je važno zamijeniti ugljik iz fosilnih izvora nefosilnim ugljikom?

Mnoge su studije pokazale da je potrebno postupno ukinuti korištenje fosilnih resursa (nafta, plin i sl.), kako bi te netaknute količine fosilnih resursa mogle ostati u zemlji, tj. kako se ne bi oslobađao dodatni CO₂ i kako bi se globalno zagrijavanje ograničilo na 1.5°C.

Iako se to naziva “dekarbonizacijom” (ili “defosilizacijom” u sektoru energetike), ekvivalent povezan s tekstilnim materijalima je „prijelaz na ugljik koji ne dolazi iz fosilnih izvora“.
Neki znanstveni instituti za to koriste izraz “obnovljivi ugljik”, a on može doći iz biomase, iz recikliranja i izravnim „hvatanjem“ CO₂ iz zraka (što je teoretski moguće, ali još ne postoji dobra tehnologija za taj proces).

Izvori obnovljivog ugljika stoga mogu biti: biosfera, tehnosfera ili atmosfera, ali (za razliku od fosilnog ugljika) ne i geosfera.

I još nešto: Ugljik sam po sebi nije problem. On je vrlo važan (zapravo-ključan) dio vlakana i tekstilnih materijala (kao i organskih tvari i organske kemije općenito). Problem je samo u tome što izvori ugljika više ne smiju biti fosilni, kako se ne bio dalje oslobađao CO₂ i potencirao efekt staklenika – globalni uzrok klimatskih promjena.

Sirovine za biosintetičke materijale

Iako je vrlo poželjna, biomasa (tj.biološke tvari iz biljaka) kao sirovina za dobivanje plastičnih materijala i tekstilnih vlakana na globalnoj je razini vrlo upitna. Naime, ostaci od žitarica i drugih usjeva i biljaka su u normalnim okolnostima hrana životinjama u uzgoju, pa bi se izvlačenjem te biomase za proizvodnju vlakana narušila ionako krhka ravnoteža. Cilj nije oduzeti hranu životinjama, niti rušiti šume i uništavati staništa da bi se dobio biomaterijal.

Takve primjere ljudskim djelovanjem narušene ravnoteže vidimo širom svijeta, kao što je npr. sijanje uljane repice za autoindustriju umjesto za životinjsku prehranu, ili npr. sječa amazonske prašume za nove nasade palmi… sve to je u potpunom neskladu s ciljevima kružne ekonomije.

Zato je važno razumjeti da jedino rješenje globalnih ekoloških problema leži u smanjenju potražnje za – u slučaju modne industrije – vlaknima, tkaninama i odjećom, sviđalo se to nama ili ne.

Za Haute couture ste čuli… a znate li što je Bio Couture? Evo izvorne definicije riječi koju je iskovala Suzanne Lee, modna dizajnerica iz Brooklyna :
“Biocouture is a mix of material engineering, synthetic biology and delicate sewing.
It covers the concept of designing garments and products using living microorganisms such as bacteria”

Suzanne lee

Vrste biosintetičkih vlakana

Po pitanju dolaženja do sirovine, postupak dobivanja biosintetičkih vlakana se može jako razlikovati od vlakna do vlakna, ali po pitanju prerade te sirovine u vlakno, postupak je više-manje isti kao i kod ostalih sintetičkih vlakana (kao opisano u prethodnim blogovima, npr. Saga o umjetnim vlaknima, Dio 4 Priča o poliesteru (PET) — Cad Fashion Studio).

Najzastupljenije vrste bio-sintetičkih vlakana danas na tržištu su: škrobna vlakna, vlakna od polimliječne kiseline, proteinska vlakna od zrna soje, paukova svila i sl.

Za one koji žele znati više o biosintetičkim vlaknima, dostupne su informacije na ovom linku: What Are Biosynthetic Fibres And How Do They Compare To Conventional Synthetic Fibres? – Circuvate

S druge strane, postoji čitav niz znanstvenih istraživanja koja traže nova rješenja za neškodljiva sintetička vlakna, kao npr. PBS vlakna (vlakna iz polibutensukcinata), biorazgradiva poliamidna vlakna, vlakna iz narančine kore, micelija gljiva, iz nekih ličinki, iz bakterija i mnogi drugi pristupi. (Izvori: J. PERNAR, E. VUJASINOVIĆ: Biorazgradiva i održiva vlakna, Tekstil 67 (9-10) 258-278 (2018.) 353980 i Living, breathing, wearable plants? Inside the rise of biocouture | Vogue Business)

Zaključak je, da je cijelo područje biosintetičkih i drugih alternativnih vlakana još nedovoljno istraženo, a da je zastupljenost biosintetičkih vlakana u ukupnoj globalnoj potrošnji još uvijek vrlo mala.

No, neosporna činjenica je da rješenja moramo tražiti izvan dosadašnjih fosilnih izvora, u znanosti, u prirodi, u tehnološkim dostignućima i izvan stoljetnog “mindseta” tekstilne industrije. Druge alternative, na žalost, više nemamo.

Ovo je posljednji blog iz serijala Saga o tekstilnim vlaknima i mnogo toga još nije stalo u ovaj tekst. Zato ću se u dogledno vrijeme vratiti temi umjetnih vlakana iz bioloških izvora, jer u njima leži modna i odjevna budućnost stanovnika svijeta.

Hvala što čitate!