Opće je poznato da naša zemlja već odavna nema svoju modnu industriju, dok je ozbiljniji modni biznis zasad još u povojima. Nekoliko vrlo uspješnih modnih brandova pokriva na desetine tvrtki/proizvođača odjeće, koji jedva opstaju i traže svoj izlaz iz teške situacije.
Ali, čini se da nada ipak postoji. Ona se pojavljuje u obliku – uniformi.
Urušavanjem modne industrije i biznisa, odjevna industrija se je u velikoj mjeri okrenula formalnoj, mahom službenoj, korporativnoj i radno-zaštitnoj odjeći, koju ću, za potrebe ovog bloga, jednim imenom zvati – Uniforme.
U SAD-u se svakog 10. listopada obilježava Nacionalni dan formalne odjeće i uniformi, koji služi kao podsjetnik na bezvremensku moć odijevanja i na to kako odjeća ne mijenja samo naš izgled, već i način na koji nas javnost percipira.
Obilježavanje tog dana pokrenula je američka „Fabian Couture Group“, tvrtka duboko ukorijenjena u američkoj industriji formalne odjeće i uniformi, a koja je podigla značaj i vrijednost uniformi na mnogo višu razinu od obične službene odjeće.
Formalna odjeća u korijenu uniformi
Uniforme su oduvijek dijelile svoj DNK s formalnom odjećom: preciznost, dizajn i svrhu. Takva odjeća je dizajnirana ne samo da izgleda dobro, već i da govori nešto o osobi koja je nosi – čak i bez jedne izgovorene riječi.
U današnjem odijevanju formalna je odjeća (poput odijela, kaputa, kostima i sl.) vrlo malo zastupljena. Prvenstveno je nosi visoki menadžment, predstavnici institucija, političari i sl., gdje je ona dio očekivanog dress coda i kao takva bi trebala odražavati mudrost, preciznost, poštovanje, dosljednost te izazivati povjerenje javnosti u osobe koje ju nose.
No, u uslužnim djelatnostima, cjelokupnom ugostiteljstvu, zabavnoj industriji, i posebno – u korporativnom okruženju, ta formalna odjeća dobiva specifične dizajnerske elemente, koji vrlo precizno definiraju misiju i viziju neke profesije ili neke tvrtke.
Time formalna radna odjeća postaje uniforma, koja pridonosi percepciji zaposlenika tih kompanija i/ili institucija u javnosti.
Dobar primjer za to su npr. uniforme zaposlenika banke, kostimi stjuardesa zrakoplovnih kompanija ili konobarsko odijelo u restoranu hotela s 5 zvjezdica.
Nekadašnje klasično crno konobarsko odijelo ili smoking-prsluk do danas su evoluirali u nove, moderne siluete, s tkaninama koje su rastezljive i udobne, koje upijaju vlagu, ne maste se, jednostavno se održavaju – a da opet izgledaju moćno – spajajući tako dizajn i eleganciju sa stvarnim funkcijama takve odjeće.
VAŽNOST UNIFORMI za ODJEVNu INDUSTRIJu
U zemlji čiji se ogromni dio BDP-a ostvaruje u turizmu, uniforme su postale veliki sastavni dio dobavnog lanca, čime se je otvorio relativno novi i vrlo zanimljiv segment odjevne industrije.
Kao i u svim ostalim granama, i u ovu igru su se najprije upustile komercijalne, uvozničke tvrtke koje su tu prve naslutile veći volumen prodaje i priliku za dobru zaradu.
No, uniforme današnjeg doba su nadrasle svoju primarnu funkciju i postale mnogo više od službene odjeće – one su danas ambasadori svoje profesije, tvrtke ili branda – u punom smislu te riječi.
Osviješteni naručitelji uniformi danas ne žele samo odabrati neku (ne više niti tako jeftinu) varijantu uniformi iz kataloga dalekoistočnih proizvođača. Oni žele autentičnost, stil i usklađenost sa svojom misijom i vizijom, kao odraz vrijednosti koje njihova tvrtka (turistička, hotelska, prijevoznička ili bilo koja druga) predstavlja na tržištu. I za to su (u većini slučajeva) spremni platiti više, tj. realnu vrijednost takvih uniformi.
Klasični uvoznici uniformi ne mogu zadovoljiti takve specifične zahtjeve, zbog čega na tržištu posljednjih godina jačaju odjevne tvrtke koje uključuju ne samo prodaju i proizvodnju odjeće, nego i razvojne odjele. To su odjeli u kojima se stvara dodana vrijednost – dizajn odjeće, istraživanje funkcionalnosti, razvoj krojeva i prototipova, inovacije u proizvodnji i sl.
Iza takvih tvrtki u pravilu stoji jasna strategija, dizajnersko promišljanje, nove tehnologije, inovativni materijali, pa čak i – tko bi rekao – modni trendovi!
Razvoj uniformi tako postupno stječe poželjan status, kao odgovor na visoke estetske i funkcionalne zahtjeve naručitelja, a samim time stvara i višu dodanu vrijednost, gotovo jednaku onoj u klasičnom modnom biznisu.
Takav status zahtijeva dosljedno provođenje dizajnerskih i razvojnih procesa, što u konačnici znači da će odjevna industrija opet trebati stručne i dobro obrazovane ljude u svim dijelovima procesa: osviještene dizajnere odjeće, inženjere struke raznih smjerova, tehničare, proizvođače odjeće i sl.
Posljedično, industrija uniformi malo po malo postaje dominantan dio hrvatske odjevne industrije u koju sada, s puno manje skepse nego prije, ulaze i vrsni dizajneri i u tome pronalaze svoju nišu.
Slijedom navedenog, sve bi one male odjevne tvrtke s početka priče, koje sada jedva preživljavaju, mogle dobiti priliku za opstanak, stvarajući ili proizvodeći uniforme kao odjeću više dodane vrijednosti, koja im osigurava trajni rast i razvoj poslovanja.
Dress code
Dress code, ili u slobodnom prijevodu, propisani način odijevanja za neku priliku, nekad je imao veliko značenje u javnom prostoru.
Na primjer, početkom prošlog stoljeća u restoran se nije moglo ući bez kravate, za odlazak u kazalište su bile obavezne večernje toalete i najskuplji nakit, a izlazak iz kuće bez šešira na glavi smatrao se skandaloznim. To je dio dress coda tadašnjeg vremena.
Prije petnaestak godina sam u Bruxellesu, u okviru jednog EU projekta, prisustvovala gala večeri, koju je trebala voditi belgijska princeza. Organizatori tog događanja su nas tjednima prije zasipali e-mailovima, u kojima su precizno definirali dress code tog skupa, što je sudionice stavilo pod veliki pritisak – kako radi nabavke prigodnih večernjih toaleta tako i radi dvojbe hoće li kriteriji biti zadovoljeni.
Ali, tamo na licu mjesta, moglo se je vidjeti kako su žene iz različitih zemalja EU različito interpretirale zadani dress code, što ga je na kraju učinilo suvišnim. Naime, neke sudionice te večeri su bile ne samo „overdressed“, već i posve izvan zadanog protokola. Na kraju dana princeza se razboljela, pa nije mogla prisustvovati gala večeri, tako da je i elitizam cijelog tog događaja bio prilično razvodnjen.
Poanta: Kulturološki, ne shvaćamo svi na isti način značenje formalnog odijevanja u određenim javnim prilikama i ne dekodiramo svi jednako zadani dress code. Dijelom je razlog tome današnji, sve manje formalan način života i odijevanja, a dijelom što većina ljudi rijetko ima priliku sudjelovati u događanjima u kojima je propisan bilo kakav dress code.
Tako se formalno odijevanje malo-pomalo gubi iz javnog prostora, a najbliže njemu ostaje službena odjeća, odnosno – uniforme.
Najveća hrvatska tekstilna i odjevna industrija Varteks, koja je ove godine definitivno otišla u povijest, u svojim je najboljim godinama proizvodila stotine tisuće komada formalne odjeće na godinu, mahom formalne odjeće tipa muških odijela, sakoa, kaputa i hlača.
U to je doba u Velikoj Britaniji na snazi bio zakon koji je određivao dress code svih službenika (eng. clercs). Prema njemu, svaki je britanski clerc na svojem radnom mjestu trebao nositi formalnu odjeću – odijelo, košulju i kravatu. Ostali detalji su bili zadani dress codom institucije za koju je netko radio. Tako je formalna muška odjeća u Velikoj Britaniji zakonski postala – uniforma.
Tim propisom je krajem 60-ih godina prošlog stoljeća nastala ogromna tržišna niša, u kojoj su se pronašli mnogi proizvođači odjeće, a jedan od najvećih ponuditelja takve formalne odjeće u Velikoj Britaniji je bio – Varteks. Njegov je značaj na britanskom tržištu bio ogroman, njegovi brandovi prepoznatljivi, a imidž tvrtke gotovo na razini kulta.
Kako i ne bi, kad je u tom razdoblju Varteks u Veliku Britaniju izvozio više od 200.000 komada formalne odjeće, tj. službeničkih uniformi – na godinu! Idila je trajala do kraja devedesetih, kad se je Varteks počeo raspadati. Zadnji čavao u lijesu je bilo ukidanje tog britanskog dress coda, negdje početkom dvijetisućitih…
ULOGA DIZAJNA U RAZVOJU UNIFORMI
Dizajnerski, katkad gotovo i umjetnički, pristup razvoju uniformi polako postaje dominantan dio modnog biznisa u Hrvatskoj.
U tome prednjači nekoliko hrvatskih tvrtki i dizajnera, da nabrojim samo neke od njih:
- dizajnerica Blackpearl by Sara Lončarić – koja osmišljava bezvremene uniforme za osoblje vrhunskih hotela uzimajući u obzir cijelu njihovu genezu i sustav vrijednosti kojeg emitiraju (https://www.saraloncaric.com);
- Naftalina – koja dizajnira i proizvodi korporativnu i radnu odjeću za većinu hrvatskih turističkih kuća (https://www.naftalina.hr/)
- ili Resort Maslina Hvar, čije su uniforme prije izričaj ukupne filozofije resorta posvećenog tihom luksuzu i ideji održivosti, nego što predstavljaju običnu radnu odjeću – https://www.maslinaresort.com/
Oni i njima slični sudionici su odavno shvatili da formalna odjeća i uniforma koja se na njoj temelji nisu nešto što pripada prošlosti, nego se razvija s vremenom, s podnebljem i s ljudima koji je nose: od recepcije do dvorane za sastanke, od filharmonijskog orkestra do šefa nekog restorana.
Dobar dizajnerski pristup kreiranju uniformi pretpostavlja razumijevanje dizajnerskog zadatka, tj. što naručitelj uniformi stvarno želi postići u percepciji svoje tvrtke i kako želi vidjeti svoje zaposlenike.
Uloga dizajnera u tom procesu je ključna – on kroz vlastitu dizajnersku viziju translatira želje i potrebe takvih naručitelja, uvažavajući sve specifičnosti – ali i ograničenja – koje pred njega postavlja sam naručitelj.
Iz ukupnog stanja hrvatskog odjevnog biznisa, ali još više iz vlastitog iskustva svojevrsnog „medijatora“ između naručitelja i dizajnera, znam da je to izrazito težak zadatak, kojeg mnogi dizajneri jednostavno nisu u stanju kvalitetno odraditi.
Ne zato što nisu dobri dizajneri, nego zato što ne znaju ili ne žele raditi po zadatku, smatrajući da to ograničava njihovu kreativnost. U stvarnosti, fokus na zadatak i na autentične elemente branda dizajneru omogućava istraživanje, analizu, oblikovanje vizije i na kraju “fine tuning” – korak u kojem se vizije naručitelja i dizajnera više ili manje poklope.
Na takvom pristupu će u budućnosti morati poraditi i naše ustanove koje obrazuju dizajnere, jer sama po sebi kreativnost nije dovoljna – njen rezultat je često samo poput lijepe slike i svodi se na umjetnost.
Dizajn, a osobito dizajn uniformi, je nešto posve drugo – to je umjetnička vizija pretočena u upotrebljiv, funkcionalan odjevni predmet koji istovremeno govori i jezikom umjetnosti i jezikom naručitelja.
Prije dosta godina vodila sam edukaciju i razvoj novog branda odjeće za kišu (vidi https://cadfashionstudio.com/know-how/). Za fazu dizajna angažirali smo sjajnu freelance dizajnericu, s kojom sam prethodno već odlično surađivala, i za koju sam procijenila da najbolje odgovara dizajnerskom zadatku.
Zadatak je bio: osmisliti odjeću za kišu, u vidu modernih, stiliziranih kabanica, kišnih kaputa i jakni, koji mijenjaju paradigmu sivog i tmurnog kišnog dana u nešto veselo, živo, zanimljivo, s mnogo dodatnih funkcija odjeće koja čovjeka vuče da je obuče, izađe na kišu, sjedne na bicikl i uživa u danu. Takav zadatak je bio detaljno objašnjen dizajnerici.
Nekoliko tjedana kasnije, kao rezultat dizajniranja dobila sam skice, koje su odražavale sve samo ne veseli kišni dan. Naime, inspiracija koja je nadahnula dizajnericu bila je rijeka iz njenog susjedstva, kišna izmaglica iznad nje i sivo zelene boje tog okruženja.
I iako su modeli odjeće pojedinačno bili lijepi, opći dojam cijele priče je bio loš: odražavao je nešto hladno, depresivno i odbojno – dijametralno suprotno dizajnerskom zadatku koji je odjećom trebao uveseliti svaki kišni dan.
za kraj…
Uniforme predstavljaju više od prigode za odijevanje – one su dokaz kako odjeća može objediniti status, izvrsnost, prepoznatljivost, estetiku, funkciju i kulturu. Osobama u uniformama automatski pridajemo veći značaj, gledamo ih s uvažavanjem i poštujemo njihov autoritet.
S druge strane, noseći svoju uniformu, osoblje tvrtke se osjeća samopouzdanije i sigurnije – a u većini slučajeva koje znam – oni su i ponosni na svoj izgled i na tvrtku.
Takva pozicija formalne odjeće i uniformi daje nam razlog da bar na trenutak zastanemo i ponovno počnemo cijeniti umijeće izrade i uloženi trud da bi se one stvorile i proizvele. Jer, iza svakog službenog odijela i uniforme stoji namjera razvojnih timova da onima koji ih nose priušte najbolju kombinaciju funkcije, dizajna i dobrog osjećaja.
Takvim se pristupom odaje počast dizajnerima, inženjerima za krojeve odjeće i ostatku timova zaduženih za razvoj službene odjeće tj. uniformi.
No, počast treba odati i osoblju koje takvu odjeću svakodnevno nosi, jer time održava tradiciju živom, čak i u svijetu koji je postao ležerniji, koji ne priznaje formalnost i gdje osobni stil odijevanja često ne korespondira sa zahtjevima radnog mjesta.
Budući da smo turistička zemlja i da se veliki dio populacije bavi nekom vrstom ugostiteljstva, bilo bi dobro da i mi u Hrvatskoj posvetimo – ako ne jedan dan, a ono barem koji sat ili koju alineju teksta – formalnom odijevanju, uniformama i korporativnoj radnoj odjeći.
Uniforma je ipak na prvoj liniji svake usluge, profesionalizma, ponosa, tradicije i svega što naša zemlja u turističkom ili korporativnom smislu predstavlja.
Ona ujedno svjedoči trajnoj istini da je ono što nosimo još uvijek važno i da doista čini razliku. Jer, uniforma je oduvijek bila više od formalnosti – to je osjećaj. To je tiho dostojanstvo da izgledate najbolje što možete dok ponosno predstavljate svoju funkciju.
Zato predlažem da i sami na današnji datum – 10. listopada, kad neki u svijetu slave Dan uniformi, odvojite koji trenutak da sagledate sve ono što stoji iza vaše uniforme. Jer, bilo da vežete leptir mašnu, namještate službeni sako preko košulje ili zakopčavate kuharsku bluzu, dio ste tradicije koja slavi izvrsnost profesije i kroz vašu savršeno osmišljenu i izrađenu uniformu.
I ova tema, s obzirom na važnost uniformi u odjevnoj industriji RH, zaslužuje puno više od današnjeg revijalnog tona, stoga ću je detaljnije popratiti u nekom od sljedećih blogova.
